Kako je nastala Gacka dolina

Po nekim pričama iz davnine u današnjoj Gackoj dolini nekada je sve bilo more. Spominje se u pričama da je iznad sadašnjeg Tonković vrila u Sincu nekada bilo pristanište za brodove koje se zvalo Luketinka. I danas postoje kameni vezovi kao dokaz gdje su se vezali brodovi. Da je kod nas nekada bilo more, upućuju razni ostatci životinja, puževa, školjaka, rakova, ježeva, koralja i biljaka. More nije bilo rasprostranjeno po cijeloj Lici nego je zaostalo od većega mora koje se s vremenom povlačilo i ponovno dizalo pod utjecajem tople klime koja je tada vladala u Lici. Stvarale su se tako naslage gipsa, vapnenca i kamenja od kojih je nastao Velebit i druge ličke planine. Kuće u Gackoj dolini bile su zbog mora na većim visinama nego sada. Iznad željezničke stanice Sinac na Udolu postoji nekoliko zidina koje svjedoče o tome.

​

                                                                                                    Perinka

Kad je Gacka još tekla prema Švici, tamo su bili slapovi i mlinice. Švičani su se smatrali bogatim ljudima. U to vrijeme u Švici je živjela mlada cura koja se zvala Pera. Ona se trebala udati za časnika koji je u to vrijeme službovao na našem području, ali su ga jednog dana poslali u neku stranu zemlju. Pera je patila za njim, nije znala je li živ ili mrtav. Prolazilo je vrijeme, a on se nije vraćao. Peri su ljudi govorili da je časnik ne voli, da ju je ostavio ili da je poginuo. Ona to nije mogla slušati i odlučila se baciti u ponor u koji je Gacka ponirala. Njezino tijelo nije nikad pronađeno. Ponor je poslije nazvan po njoj – Perinka. 

​

                                                                      Tursko groblje i izvor u Ramljanima

Bio jedan izvor koji je tekao iz Ramljana sve do rijeke Gacke. Kada su u Ramljanima bili Turci, jednom su ubili vola, oderali mu kožu i tom kožom začepili izvor. Od tada je izvor prestao teći u Gacku. Na jednom brdu koje je sada cijelo obraslo drvećem i grmljem, kako pripovijedaju stari, prije puno godina mogla su se vidjeti uzdignuća u obliku grobova. Kažu da su to grobovi Turaka koji su stradali ili su se smrznuli u oštroj zimi.

​

                                                                      Kako je Prozor dobio ime

I danas, ako se zaputite na brdo Prozorina vidjet ćete ostatke kule, kamene zidove koji se polako ruše i žalosno je, što će se kroz godine koje dolaze, nestati. U davna vremena, kad je prostor današnjeg Prozora prekrivala voda, na brdu Prozorina bio je jedan grad i jedna visoka kula. Na vrhu kule, jako visoko, nalazio se jedan prozorčić. Kad su Turci počeli osvajati ovo područje, s prozora se uvijek moglo vidjeti prijeti li opasnost. Zahvaljujući prozoru bilo se spremno uzvratiti na svaki napad Turaka. Nikada nisu uspjeli osvojiti grad zahvaljujući prozoru na vrhu kule. Tako ova legenda kaže da je mjesto Prozor dobilo ime po jednom običnom prozoru.

​